kako nauciti strani jezikSkeneri i neurologija pomažu naučnicima da saznaju šta se dešava u mozgu pri učenju stranog jezika

Učenje stranog jezika može povećati veličinu vašeg mozga. Ovo su otkrili švedski naučnici kada su posmatrali mozak kroz skenere dok neko uči strani jezik. Tehnike poput magnetne rezonance (MR) i elektropsihologije, između ostalog, nam sad mogu reći ne samo da li nam je potrebna operacija kolena ili nam srce ima nepravilne otkucaje, već i otkriti šta nam se dešava u mozgu kad čujemo, razumijemo i govorimo drugi jezik.

Švedska istraživanja na magnetnoj rezonanci su pokazala da učenje stranog jezika ima vidljive uticaje na mozak. Mladi vojni regruti koji su imali smisla za jezike intenzivno su učili arapski, ruski ili farsi, dok je kontrolna grupa studenata medicine i kognitivnih nauka takođe vrijedno učila, ali ne jezike. Snimci magnetne rezonance su pokazali da su određeni dijelovi mozga onih koji su učili jezike dobili u obimu dok je moždana struktura kontrolne grupe ostala nepromijenjena. Podjednako zanimljivo je da je kod učesnika kod kojih se mozak razvio u području hipokampusa i moždane kore bili uspješniji u učenju od ostalih kod kojih se razvila motorna regija u moždanoj kori.

Drugim riječima, dijelovi mozga koji su se razvili bili su povezani sa tim koliko je učenicima bilo lako da uče jezike i razvitak mozga varirao je u odnosu na rezultate. Kako istraživači primjećuju, iako nije sasvim jasno šta promene poslije tri mjeseca intenzivnog učenja jezika mogu značiti na duge staze, rast mozga obećava.

Posmatrajući snimke funkcionalne MR takođe možemo saznati koji dijelovi mozga su aktivni tokom određenog zadatka pri učenju. Na primjer, možemo vidjeti zašto odrasli izvorni govornici jezika poput japanskog ne mogu lako da čuju razliku između engleskih glasova r i l (što im, na primjer, otežava da razlikuju riječi river i liver). Za razliku od engleskog, japanski ne pravi razliku između r i l kao dva različita glasa. Umjesto toga, jedna zvučna jedinica (poznata kao fonema) predstavlja oba glasa.

Kada im se daju engleske reči koje sadrže neki od ovih glasova, istraživanja na snimcima mozga pokazuju da je samo jedna regija mozga govornika japanskog aktivna, dok se kod govornika engleskog pojavljuju dva odvojena područja aktivnosti, po jedno za svaki glas.

Za govornike japanskog, naučiti da čuju i proizvode razlike između dvije foneme u engleskom zahtjeva oživljavanje određenih elemenata u moždanoj strukturi. Šta se može učiniti? Kako da naučimo ove razlike?

Prve studije zasnovane na istraživanjima mozga su pokazale da govornici japanskog mogu naučiti da razlikuju i izgovaraju r i l koristeći softverski program koji u velikoj mjeri prenaglašava aspekte koji razlikuju ove glasove jedan od drugog. Kada su glasovi modifikovani i prenaglašeni pomoću softvera, učesnici su lakše mogli da čuju razliku. U jednoj studiji, poslije samo tri sesije od 20 minuta (dakle, u dužini od samo jednog sata), volonteri su naučili da uspješno razlikuju glasove čak i kada su bili proizvedeni kao dio svakodnevnog govora.

Ova vrsta istraživanja može dovesti do napretka u upotrebi tehnologije pri učenju drugog jezika. Na primjer, korišćenje ultrazvučnih mašina poput onih kojima se pokazuju karakteristike i pokreti beba u materici budućim roditeljima, omogućilo je istraživačima artikulacione fonetike da objasne studentima jezika kako da izgovore određene glasove pokazujući im slike položaja prednjeg nepca i kako njihov jezik, usne i vilica treba da se pokreću zajedno sa strujanjem vazduha kako bi izgovorili neki glas.

Ijan Vilson, istraživač koji radi u Japanu, iznio je neke rane izveštaje o studijama na ovim tehnologijama koji su ohrabrujući. Naravno, istraživači ne predlažu da bi ultrazvučna oprema trebalo da bude dio regularnih učionica za učenje stranih jezika, ali su neki dovitljivi softverski inženjeri već počeli da nalaze načine da unovče ove informacije tako što uvode slike u najrazvijenije i najpopularnije aplikacije za učenje jezika.

Kara Morgan Šort, profesorka Univerziteta u Ilinoisu u Čikagu, koristi elektropsihologiju kako bi ispitala unutrašnje procese u mozgu. Ona i njene kolege su studente stranog jezika naučili vještački jezik – minijaturni jezik koji su lingvisti napravili da bi ispitali tvrdnje o mogućnosti učenja jezika u kontrolisanim uslovima.

U jednom eksperimentu, jedna grupa volontera je učila kroz objašnjenja pravila jezika, dok je druga grupa učila tako što je bila uvedena u jezik slično onako kako mi učimo maternji. Iako su svi učesnici naučili, moždani procesi kod onih koji su bili uvedeni u jezik bili su najsličniji onima kod maternjih govornika. Zanimljivo je da su čak i šest mjeseci kasnije, kad nisu više nikako bili izloženi jeziku kod kuće, jer je jezik bio izmišljen, ti učesnici su i dalje imali bolje rezultate na testovima i njihovi moždani procesi su bili još sličniji nativcima.

Kako god da učimo, ova istraživanja zasnovana na mozgu donijela su dobre vijesti. Znamo da su ljudi koji tečno govore više od jednog jezika imaju bolje pamćenje, kreativniji su i mentalno fleksibilniji od monolingvala. Kanadske studije ukazuju da se Alchajmerova bolest kao i početak demencije dijagnostikuju kasnije kod bilingvala nego kod monolingvala, što znači da nam poznavanje stranog jezika može pomoći da ostanemo psihički zdraviji do duboko u starost.

Još više ohrabruju činjenice da prednosti bilingvalnosti nisu izgubljene ni za nas koji nismo učili strani jezik kao djeca. Istraživači u Edinburgu naglašavaju da milioni ljudi usvajaju strani jezik kasnije u životu: u školi, na fakultetu, poslu ili migracijom zbog braka. Rezultati njihovih 853 učesnika jasno pokazuju da znanje stranog jezika jeste prednost bez obzira na to kad se uči.

 

Izvor: mladi.info